Zagađenje ili zagađivanje je unošenje neke strane kemijske tvari ili energije (radioaktivnost, buka, toplina) u postojanom obliku, u okoliš, u koncentraciji ili količini, koja u nekom razdoblju uzrokuje izravnu štetu za okoliš, dijelove prirode, živa bića ili ljudsko zdravlje. Zagađivanjem se naziva i dugotrajni štetni, često nepovrativ utjecaj na dobrobit okoliša i njegove materijalne ili estetske vrijednosti. Zagađivanje se nastoji spriječiti kontrolom izvorišta zagađivala. Hrvatsko okolišno zakonodavstvo od 1994. ne poznaje pojam zagađivanje.

S čime se sve treba boriti naš planet?

Treba se boriti s :

gradnjom cesta i kuća

(gubitak staništa ,brane , itd.)

uvođenje invazivnih vrsta

masovni turizam (obalni razvoj)

-trgovanje divljim životinjama i biljkama

-onečišćenje (u morskom okolišu, utječe na vrste.)

-Klimatske promjene (na vrste, šume, morski okoliš)

Naš rad u zaštiti prirode se direktno bavi ovim problemima. Međutim, tu priča ne prestaje… Zašto je to pokretač? Bez ekološki prihvatljivih standarda, poslovanja i industrije koja radi u tim sektorima vjerojatno će se povećati gubitak biološke raznolikosti i ljudski ekološki otisak. FINANCIRANJA PRIVATNOG SEKTORA Financiranja okolišnih problema koji su pod kontrolom privatnog sektora, npr. privatnih banaka, mirovinskih fondova, osiguravajućih fondova te ulagača u poslovanje i industriju.

Onečišćavanje zraka ili onečišćenje zraka je odstupanje od njegova normalnoga sastava zbog prisutnosti stranih tvari (onečišćivala) u koncentraciji u kojoj one u kraćem vremenu ne uzrokuju izravnu štetu za zdravlje ljudi ili drugih živih organizama, dok je zagađivanje, kao posljedica ljudskoga djelovanja, unošenje stranih tvari u zrak u koncentraciji u kojoj one u kraćem ili duljem vremenu uzrokuju izravnu štetu po okoliš i živa bića te ugrožavaju ljudsko zdravlje.

Glavna su onečišćivala i zagađivala aerosoli, lebdeće čestice raspršene u zraku (dim, čađa, prašina, čestice teških metala i njihovih spojeva, ulje, soli), zatim oksidiugljika, sumpora i dušika, ugljikovodici (na primjer metan, butan, benzen), fotokemijski produkti (na primjer ozon u nižim dijelovima atmosfere), drugi anorganski (sumporna i dušična kiselina, sumporovodik, amonijak) i organski spojevi (organske kiseline, alkoholi), radioaktivne tvari. Mnogi onečišćivači prirodnoga su podrijetla, na primjer proizvodi vulkanskih erupcija te metabolizma i raspadanja organizama.

Glavni izvori zagađivanja zraka različiti su industrijski procesi, promet, postrojenja za dobivanje energije te spaljivanje šuma, raslinja na poljoprivrednim površinama i raznovrsnog otpada.

Glavne su posljedice onečišćenja i zagađenja zraka staklenički učinak, ozonske rupe, fotokemijski i industrijski smog te kisele kiše, što ugrožava ljudsko zdravlje, cjelokupni život na Zemlji i mnoge proizvode ljudske djelatnosti. Zagađivanje zraka može se smanjiti ili spriječiti uporabom katalitičkih pretvornika i bezolovnogabenzina u automobilima, hvatanjem zagađivala u industrijskim postrojenjima (filtri, ciklonsko odvajanje, ispiralice, precipitatori za taloženje), uporabom obnovljivih izvora energije i smanjenjem njezine potrošnje, uporabom čistijih goriva, recikliranjem otpada i drugim.

Izgaranjem fosilnih goriva velik dio oslobođene energije beskorisno odlazi u atmosferu, a tek se manji dio pretvara u koristan rad. Produkti izgaranja su vrlo opasni plinovi (sumporni dioksid) koji onečišćuju zrak. Rafinerije nafte u atmosferu otpuštaju amonijak, različite organske kiseline, sumporni dioksid, spojeve ugljikovodika. Veliki su zagađivači zraka i nadzvučni zrakoplovi koji ispuštaju puno dušikovih oksida, a motorna vozila u atmosferu otpuštaju znatne količine ugljičnog dioksida, ugljičnog monoksida i dušikovog oksida.

U većim gradovima i industrijskim središtima zdravstveni problem predstavljaju dim, čađa i smog. Mjerenja Državnog zavoda za meteorologiju pokazuju da 60 % sumpornog dioksida dolazi iz susjednih, industrijski razvijenih zemalja. Zagađenost zraka nije problem nekog određenog područja jer strujanjem zraka zagađuju se sva područja. Dušikovi i sumporovi oksidi izgaranjem fosilnih goriva odlaze u zrak i miješaju se s kišom, što uzrokuje kisele kiše. One uzrokuju koroziju metalnih i kamenih predmeta, promjene na lišću, mijenjaju sastav tla, zagađuju rijeke, potoke, jezera i cijeli ekosustav vodenog staništa. Veliki zagađivači zraka su i freoni(umjetne tvari koje se primjenjuju u hladnjacima i sprejevima). Ispušteni u atmosferu, izazivaju njezino zagrijavanje. Zbog freona u stratosferi nastaju ozonske rupe, jer freoni razaraju ozon koji štiti Zemlju od prodora ultraljubičastih zraka. Kako klima postaje toplija, Zemljin ekosustav postaje sve sušniji, pa time i podložniji požarima. Čovjek, koji je uvelike pridonio globalnom zatopljenju uništavanjem zelenih staništa za račun širenja gradova, industrijalizacije, ekspanzivnog poljodjelstva i stalnog porasta potrošnje energije za pogon automobila i kućne potrebe danas zbog toga plaća veliku cijenu.

Morski otpad ne pripada oceanu Morski otpad je otpad nastao ljudskim djelovanjem koji se ispušta u obalni ili morski okoliš. UN agencija za okoliš definirala je morsko smeće kao “svaki postojani, proizvedeni ili prerađeni kruti materijal koji se odbacuje, odlaže ili napušta u morskom i obalnom području. Morski otpad se sastoji od predmeta koje su ljudi napravili ili koristili i namjerno odbacili u more ili u rijeke ili na plaže; kao i onaj koji je ušao neizravno u more rijekama, kanalizacijom, oborinskim vodama ili vjetrovima; slučajno izgubljen, uključujući materijal izgubljen na moru u lošim vremenskim uvjetima (ribolovna oprema, teret); ili namjerno ostavljen na plažama i obalama. Morski otpad predstavlja ogroman problem u našim oceanima, a neki znanstvenici upozoravaju da će do 2050. godine količina plastike u oceanima nadmašiti ribu. Poznato je da morski otpad, uključujući plastiku i mikroplastiku, proizlazi iz kopnenih izvora u masivnim količinama, ali također može potjecati s brodova. Otaci su opaženi u obalnim područjima, u vodama daleko od antropogenih izvora onečišćenja, u površinskim vodama, u vodenom stupcu dubokih voda i u oceanskim sedimentima, i to od ekvatora do polova, uključujući i komade otpada zarobljene u morskom ledu. Procjenjuje se da 15% morskog smeća lebdi na površini mora, 15% ostaje u vodenom stupcu, a 70% na morskom dnu, a da 5,25 milijuna plastičnih čestica, ukupne mase 268.940 tona, trenutno pluta u svjetskim oceanima. Plastika se u morskom okolišu razgrađuje izuzetno sporo, i više od 400 godina. Morski otpad potječe iz mnogih izvora i uzrokuje širok spektar utjecaja na okoliš, gospodarstvo, sigurnost, zdravlje i kulturu. Na primjer, morski otpad može naštetiti morskim životinjama ako ga progutaju ili čak i smrt ako se morski sisavac uplete u ostatke plastike. Vrste morskog smeća

Postoji mnogo vrsta morskog otpada. Otprilike 70 % morskog otpada, kao što su staklo, metal i sve vrste brodske opreme i drugih vrsta otpada, padaju na dno oceana. Predmeti od plastike najčešće plutaju ili su suspendirani u vodi, što ih čini vidljivijima.

TOP 10 VRSTA SMEĆA NA DNU MORA
Ukupno otpaci 103.247.609 80,7 Prilagođeno iz UNEP-a (2009a) i sastavljeno od izvještaja Centra za očuvanje mora / oceana o morskim dobrima (International Coastal Clean Ups, 1989-2007). Utjecaji morskog smeća Morski otpad nije samo ružan - može naškoditi oceanskim ekosustavima, divljim životinjama i ljudima. Može ozlijediti koraljne grebene i životinjske vrste na dnu, te uplesti ili utopiti divlje životinje u oceanu. Neke morske životinje gutaju leglo i guše se ili gladuju. Medicinski otpad (poput štrcaljki), oštri predmeti i veliki komadi stelje mogu predstavljati izravnu prijetnju ljudima. Smatra se da je ekonomski učinak morskih otpadaka značajan. Mikroplastika Mikroplastika su sitni komadi plastike ili vlakana koji se sve češće nalaze u oceanima. Mogu nastati uslijed fragmentacije većih plastičnih predmeta, osobito kada su izloženi sunčevoj svjetlosti. Također se mogu namjerno proizvoditi za određene industrijske ili kućne primjene. Jedan primjer je sredstvo za čišćenje lica i piling tijela. Procijenjeno je da jedan tuš može dovesti do 100.000 plastičnih čestica koje ulaze u ocean. Mikroplastika je pronađena raspoređena po svjetskim oceanima, na obalama, u površinskim vodama i sedimentima morskog dna, od Arktika do Antarktika. Mogu se akumulirati na udaljenim mjestima kao što su srednji ocean, kao iu blizini populacijskih centara i brodskih ruta. Riba i školjkaši uzimaju mikroplastiku i nađeni su u raznim komercijalnim ribama i školjkama u trgovinama. Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se odredilo kako i ako mikroplastika predstavlja rizik za sigurnost hrane i potencijalno sigurnost hrane. Cilj: manje plastike u oceanu Znamo da je plastika bitna za suvremeni život. Plastika može poboljšati kvalitetu života na način koji drugi materijali ne mogu. Plastika može pomoći produžiti svježinu hrane te pomoći u zaštiti i transportu steriliziranih medicinskih pomagala. Može zadovoljiti potrebe za resursima i smanjiti otpad, potrošnju energije i emisije. I mnogo više. Možemo odgovorno uživati u prednostima plastike, a također i pravilno odlagati ili reciklirati plastiku. (Isto vrijedi i za sve vrste materijala koji čine morski otpad.) Nedavna studija je pokazala da količina plastičnog otpada koji ulazi u ocean s kopna svake godine prelazi 4,8 milijuna tona, a može iznositi i 12,7 tona. Količine plastike koje ulaze u ocean brzo rastu, a potencijal za kumulativni unos plastičnog otpada u ocean iznosi čak 250 tona do 2025. Ispuštanje plastike rasprostranjeno je širom svijeta iz 192 zemlje s obalnim granicama, ali 20 zemalja čini 83% neispravnog plastičnog otpada dostupnog za ulazak u ocean. Naravno, bolje sprečavanje morskih otpadaka i zaštita oceana započinje boljim razumijevanjem korijenskih uzroka onečišćenja oceana.

Otpad je svaka tvar ili predmet koji vlasnik odbacuje, namjerava ili mora baciti. Ovisno o svojstvima otpada, otpad se može podijeliti na opasni, neopasni i inertni otpad. Po nastanku se razlikuje više tipova otpada: komunalni otpad, proizvodni otpad, ambalažni otpad, otpad iz rudarstva, otpadni od auta i građevinski otpad.Evo koliko se neke vtrste otpada razlažu:

Postoji i katalog otpada: -Grupa, podgrupa, vrsta i svojstvo otpada određuje se temeljem podataka o otpadu propisanih Popisom grupa i podgrupa, Popisom otpada te dostupnih podataka o vrsti industrije ili procesa u kojem je otpad nastao odnosno o vrsti tvari ili predmeta koja ima status otpada sukladno sljedećem hodogramu: 1. Provjerava se sukladnost svih dostupnih informacija o otpadu, kojeg se kategorizira, s podatkom sadržanom u nazivu grupe, nazivu podgrupe i nazivu otpada, pri čemu se razmatraju samo grupe označene brojem od 1 do 12 i od 17 do 20, i ne razmatra se otpad označen ključnim brojem čije su zadnje dvije znamenke 99. Ukoliko, temeljem provedene provjere, postoji sukladnost svih navedenih informacija za ključni broj, prelazi se na točku 5. ovoga poglavlja, u protivnom prelazi se na točku 2. ovoga poglavlja. 2. Provjerava se sukladnost svih dostupnih informacija o otpadu, kojeg se kategorizira, s podatkom sadržanim u nazivu grupe, nazivu podgrupe i nazivu otpada, pri čemu se razmatraju samo grupe označene brojem od 13 do 15. Ukoliko, temeljem provedene provjere, postoji sukladnost svih navedenih informacija za ključni broj, prelazi se na točku 5. ovoga poglavlja, u protivnom prelazi se na točku 3. ovoga poglavlja. 3. Provjerava se sukladnost svih dostupnih informacija o otpadu, kojeg se kategorizira, s podatkom sadržanim u nazivu grupe, nazivu podgrupe i nazivu otpada, pri čemu se razmatra samo grupa označena brojem 16. Ukoliko, temeljem provedene provjere, postoji sukladnost svih navedenih informacija za ključni broj, prelazi se na točku 5. ovoga poglavlja, u protivnom prelazi se na točku 4. ovoga poglavlja. 4. Odabire se ključni broj čije su zadnje dvije znamenke 99 koji se nalazi u grupi označenoj brojem od 1 do 12 i od 17 do 20 i koji najtočnije opisuje otpad koji se kategorizira.

OTPAD NIJE SMEĆE!!!Otpad su predmeti i tvari koje nam više ne trebaju, ali ih je moguće ponovno iskoristiti, dok je smeće otpad s kojim se pogrešno ili neprimjereno rukuje.

Radioaktivni otpad je izraz koji se često koristi u širem kontekstu nego što je sama definicija takvog otpada. Naime, radioaktivni otpad je materijal koji sadrži ili je kontaminiran radionuklidima(npr. fosfor, kalij, vodik), a NE može se preraditi ili ga nije isplativo preraditi za ponovnu ili daljnju uporabu. Istrošeno nuklearno gorivo, na primjer, nije nužno radioaktivni otpad već se nakon prerade ponovo može koristiti kao gorivo. Nisko radioaktivni otpad sadrži malu specifičnu aktivnost i zanemariv udjel radionuklida s dugim vremenom poluraspada. Stvara se u medicinskim ustanovama, industriji i nuklearnom gorivom ciklusu. Pri rukovanju i transportu toga otpada nije potrebno koristiti štitove od nuklearnoga zračenja. Radi smanjivanja volumena otpad se kompaktira ili spaljuje. Konačno zbrinjavanje provodi se odlaganjem u površinsko odlagalište (plitko pokapanje). Srednje radioaktivni otpad sadrži veću specifičnu aktivnost pa je pri rukovanju i transportu potrebno koristiti štitove od nuklearnoga zračenja. Nastaje u pogonu nuklearnih reaktora i pri razgradnji nuklearnih elektrana. Otpad se prvo solidificira u betonu ili bitumenu, a konačno zbrinjavanje ovisi o vremenu poluraspada prisutnih radionuklida. Otpad koji sadrži radionuklide s kratkim vremenom poluraspada zbrinjava se u površinskom odlagalištu, dok se otpad s radionuklidima s dugim vremenom poluraspada zbrinjava u dubokim podzemnim odlagalištima. Visoko radioaktivni otpad sadrži velik udjel radionuklida u obliku fisijskih produkata i transuranijskih elemenata koji se stvaraju u jezgri reaktora. Taj otpad stvara i značajnu količinu topline, tako da se prije konačnoga zbrinjavanja treba godinama hladiti. Pojavljuje se u dva oblika: kao istrošeno gorivo koje se ne prerađuje i kao fisijski produkti dobiveni preradbom istrošenoga goriva.

Komunalni otpad i biootpad

Komunalni otpad je otpad nastao u kućanstvu i otpad koji je po prirodi i sastavu sličan otpadu iz kućanstva, osim proizvodnog otpada i otpada iz poljoprivrede i šumarstva. Miješani komunalni otpad je otpad iz kućanstava i otpad iz trgovina, industrije i iz ustanova koji je po svojstvima i sastavu sličan otpadu iz kućanstava, iz kojeg posebnim postupkom nisu izdvojeni pojedini materijali (kao što je papir, staklo i dr.) te je u Katalogu otpada označen kao 20 03 01.

Biootpad je vrsta otpada iz restorana, škola, vrtića, trgovačkih centara i sl. Podrazumijeva biološki razgradivi otpad kojeg čini biorazgradivi otpad iz kućanstava, koji nastaje održavanjem javnih zelenih površina, biorazgradivi otpad preuzet u reciklažnim dvorištima i mobilnim reciklažnim dvorištima, biootpad iz uslužnih djelatnosti, otpadna jestiva ulja i masti, biorazgradivi otpad iz kuhinja te biorazgradivi otpad s tržnica, biootpad iz procesa proizvodnje hrane. Što ide u smeđi kontejner? Različiti korovi, suho granje, lišće s drveta, uvelo cvijeće, otpalo voće, ostaci povrća, zemlja iz lonca za cvijeće, neobrađeni ostaci drva (isjeckani), ostaci žetve, kuhinjski otpad: ostaci kruha, kore od voća i povrća, listovi salate, kelja, blitve i sl., talog kave i čaja, filter vrećice čaja, ljuske od jaja, ostali biootpad u manjim količinama: kosa, dlake, slama, piljevina, borove iglice, papirnate maramice.

Tko smo mi:

ljud
Vedran Simonelli
ljud
Frane Anđelić
ljud
Ivan Marinović